"SUNČANICA

Posle ručka izašli su iz sjajno rasvetljene i vruće trpezarije na palubu i stali pored ograde. Ona je zatvorila oči, stavila nadlanicu na obraz i počela da se smeje neusiljeno i zavodljivo. Ta mala ženica očaravala je svim svojim bićem. Ona reče:
- Izgleda da sam pijana... Odakle se stvoriste? Pre tri sata nisam ni slutila da postojite. Čak ne znam ni gde ste se ukrcali. U Samari? Ali to je svejedno... Da li se to meni vrti u glavi ili brod zaokreće?
Pred njima je bila tama prošarana svetlima. Iz nje je duvao jak ali mekan vetar, svetla su bežala ustranu; kao što to čine parobrodi na Volgi, brod je oštro skretao i približavao se malom pristaništu.
Poručnik je uzeo njenu ruku i prineo je usnama. Ruka je bila mala i jaka, mirisala je po suncu. Pri pomisli kako ona verovatno izgleda ispod te lagane platnene haljine, čvrsta i tamnoputa posle čitavog meseca ležanja pod južnim suncem na vrućem morskom pesku, srce mu se sa blaženstvom i nekim pritajenim strahom stezalo (Ona je rekla da putuje iz Anape). Poručnik izusti:
- Da siđemo...
- Kuda? - upita ona začuđeno.
- Na ovo pristanište.
- Zašto?
On prećuta. Ona opet stavi nadlanicu na užareni obraz.
- Vi ste poludeli...
- Da siđemo, - ponovi on tupo, preklinjem vas...
- Ah, radite šta hoćete, reče ona, okrenuvši se od njega.
Parobrod u zamahu meko udari o slabo osvetljeno pristanište i oni zamalo da ne padoše jedno po drugom. Iznad njihovih glava prelete kraj konopa, zatim trzaj nazad, sa šumom uzavre voda, zagrmi mostić... Poručnik potrča po stvari.
Za jedan minut prošli su kroz usnulu poslovnicu, zagazili do gležnjeva u pesak i ćutke se smestili u prašnjavu kočiju. Blaga nizbrdica između retkih i nakrivljenih fenjera, mekana od prašine, učini im se beskonačna. Ali evo, uspeli su se i zagrmeli po kaldrmi. Tu je neki trg, razna nadleštva, vatrogasni toranj, toplina i noćni mirisi sreske varošice u leto... Fijaker se zaustavi pred osvetljenim ulazom iza čijih se otvorenih vrata strmo uzdizahu stare drvene stepenice. Stari, neobrijan stuga u crvenkastoj košulji i dugačkom kaputu mrzovoljno uze stvari i svojim razgaženim stopalima pođe napred. Uđoše u veliku, užasno sparnu sobu koja se preko dana usijala od sunca, sa belim, spuštenim zavesama na prozorima i dvema neupaljenim svećama na stoliću pod ogledalom. Kad uđoše i čim sluga zatvori vrata odlazeći, poručnik joj, kao van sebe, jurnu u zagrljaj. Celog života sećali su se poljupca koji ih je skoro ugušio: tako nešto nijedno od njih ne dožive u svom kasnijem životu.
U deset sati idućeg jutra, sunčanog, vrućeg, sretnog, punog crkvene zvonjave, pijačne dreke na trgu pred svratištem, mirisa sena, katrana i svega onog složenog i mirisnog čime odiše sreski gradić, ona, majušna ženica bez imena (svoje ime nije ni otkrila, u šali se nazivala prekrasnom neznankom), otišla je. Spavali su malo, ali ujutro, kad je izašla iza paravana pored kreveta, za pet minuta se oprala i obukla i bila je sveža kao da joj je sedamnaest godina. Da li se stidela? Ne, nije, vrlo malo. Kao i ranije, bila je neusiljena, vesela i već razborita.
- Ne, ne, dragi - odgovori ona na njegovu molbu da i dalje zajedno putuju: - ne, vi morate ostati do sledećeg parobroda. Kad bismo putovali zajedno, sve bi se pokvarilo. To bi za mene bilo neugodno. Dajem vam časnu reč da ja nisam onakva kako bi vi mogli da mislite o meni. Nikad nešto ovako slično nije mi se desilo i nikada mi se više neće desiti. Za mene je ovo kao da me obavila neka tama... Ili, bolje rečeno, kao da nas je oboje uhvatilo nešto poput sunčanice...
Poručnik se s nekom lakoćom saglasi s njom. U lakom i sretnom raspoloženju odveze je do pristaništa, upravo pred polazak crvenkastog »Samoleta«. Poljubi je pred svima na palubi i jedva uspe da iskoči na mostić koga su već povlačili.
Isto tako raspoložen, lako i bezbrižno, on se vrati u gostionicu. Ali se ipak nešto već izmenilo. Soba mu se pričini sasvim drukčija nego kad je ona bila u njoj. Još je bila puna nje - i prazna. Čudno je to bilo! Još je mirisala njenom dobrom engleskom kolonjskom vodom, na poslužavniku je još stajala njena poluprazna šolja, a nje više nije bilo... Odjednom se poručnikovo srce steže tako nežno da je morao užurbano da zapali i da prošeta nekoliko puta gore dole po sobi.
- Čudan doživljaj! - reče on naglas, smejući se i oseti kako mu na oči naviru suze. - »Dajem vam časnu reč da ja nisam onakva kako bi vi mogli da pomislite...« I već je otišla...
Paravan je bio odmaknut, krevet još nepospremljen. I on oseti da jednostavno nema snage da sada gleda na taj krevet. Ogradi ga paravanom, zatvori prozore da ne bi slušao pijačnu vrevu i škripanje točkova, spusti bele mehuraste zavese, sede na divan... Da, ovo je kraj »putnog doživljaja«! Otišla je - i sad je već daleko. Sigurno sedi u belom staklenom salonu ili na palubi i gleda ogromnu i sjajnu površinu reke pod suncem, splavove u sretanju, žute sprudove, sjajnu daljinu vode i neba, sav onaj beskrajni prostor Volge... I zbogom, već zauvek, zasvagda... Jer gde bi mogli da se sretnu? - »Ne mo- gu ja, pomisli on, ne mogu ja bez razloga da dođem u taj grad gde je njen muž, gde je njena trogodišnja devojčica, uopšte njena cela porodica i njen svakodnevni život!« - Njemu se taj grad pričinjavao kao nešto naročito, zabranjen. Pomisli da će ona u njemu živeti svojim usamljenim životom, možda će ga se često sećati, njega i njihovog slučajnog, kratkotrajnog susreta, a on nju nikad više neće videti. Ova ga je pomisao zapanjila i začudila. Ne, to ne može biti! To bi bilo isuviše grubo, neistinito i neprirodno! - I on oseti takav bol i toliku suvišnost svog daljeg života bez nje, da ga obuze užas i očajanje.
- Koji mi je đavo! - pomisli, diže se i poče da hoda po sobi nastojeći da ne gleda na krevet iza paravana. - Pa šta je to zapravo sa mnom? Čini mi se da mi to nije prvi put, ali eto... Šta ona ima nešto naročito u sebi i šta se to ustvari dogodilo? Stvarno, kao da je po sredi sunčanica! A kako ću ja da provedem ceo dan bez nje u ovoj rupčagi?
Ona mu je sva još bila u sećanju, sa svim njenim najsitnijim osobinama. Pamtio je miris njene opaljene puti i njene platnene haljine, njeno čvrsto telo, njen živi, neusiljeni i veseli glas... Osećaj skoro preživelih uživanja u njenoj ženskoj lepoti bio je još sasvim živ. Ali sada je preovladalo drugo, posve novo osećanje - neko čudnovato neshvatljivo osećanje, koje se uopšte nije javljalo dok su bili zajedno. Osećanje koje on sebi nije mogao da pretstavi kad se s njom upoznao, kad je sinoć sklapao poznanstvo za koje je mislio da će doneti samo zabavu. O tom novom osećanju on joj sada nije mogao ništa da kaže! - Ali, što je važno, pomisli on, to ja njoj više nikada neću moći da kažem! Šta da radim, kako ću preživeti ovaj beskonačni dan, u ovim uspomenama, s ovom neotklonjivom patnjom, u ovoj varošici koju je i bog zaboravio iznad sjajne Volge po kojoj je ona plovila u crvenkastom parobrodu!
Treba se spasavati, nečim se zaokupiti, skrenuti pažnju na nešto drugo, negde otići. On odlučno natuče kapu, uze štap, brzo pređe prazan hodnik zveckajući mamuzama i strča niz strme stepenice na izlaz... Ali gde da krene? Kod ulaza je stajala kočija. Mladi kočijaš u dobro skrojenom kaftanu mirno je pušio cigaretu. Poručnik ga pogleda rastrešeno i s čuđenjem: kako je moguće tako mirno sedeti na boku, pušiti i uopšte biti miran, bezbrižan i ravnodušan? - »Sigurno sam jedini ja tako neverovatno nesrećan u celoj ovoj varošici«, pomisli idući prema trgu.
Pijaca se već praznila. On je bez ikakvog razloga hodao po svežem đubretu između kola i taljiga s krastavcima, između novih zemljanih sudova i činija. Žene koje su sedele na zemlji pozivale su ga u jedan glas, uzimale suđe u ruke, lupale i zvonile po njemu prstima, pokazujući time kako je dobro. Seljaci su mu se derali u uši: - »Evo krastavaca prve klase, vaše blagorođe!«- Sve je to bilo toliko glupo i besmisleno da je on pobegao sa pijace. Pošao je u sabornu crkvu gde su već pojali glasno, radosno i odrešito, sa osećanjem ispunjene dužnosti. Posle je dugo hodao kružeći po malom, vrućem i zapuštenom vrtiću iznad provalije nad svetlo-čeličnim i ogromnim prostranstvom reke... Epolete i dugmad na njegovoj bluzi toliko su se zagrejali da ih se nije mogao dotaći. Kapa mu je iznutra bila mokra od znoja, a lice mu je plamtelo... On se vrati u gostionicu. Sa uživanjem uđe u veliku, praznu trpezariju u prizemlju, sa uživanjem skinu kapu, sede za sto kraj otvorenog prozora kroz koji ga je zapljuskivala jara, ali je ipak dolazio svež vazduh. Zatim poruči hladnu čorbu sa ledom... Sve je bilo dobro, u svemu je bila neizmerna sreća, velika radost, čak i na ovoj žegi i u svim pijačnim mirisima, u celoj ovoj nepoznatoj varošici i u ovom starom sreskom svratištu bila je ona, ova radost, a zajedno s tim srce mu se cepalo. Popio je nekoliko čašica rakije zalažući kiselim krastavcima sa mirođijama i osećajući da bi sutra umro bez ikakvog razmišljanja, samo kad bi je nekim čudom mogao da vrati i provede s njom još jedan današnji dan, da joj kaže, samo da joj kaže i da je uveri sa koliko je patnje i ushićenja voli... Zašto uveravati? Zašto ubeđivati? On nije znao zašto, ali je to bilo potrebnije i od samog života.
- Sasvim su mi popustili živci! - reče i natoči petu čašicu rakije.
Odgurnu od sebe ledenu čorbu, zatraži crnu kafu i poče da puši razmišljajući s naporom; šta treba sad da radi, kako da se reši ove iznenadne i neočekivane ljubavi? Ali rešiti se nje - bilo je nemoguće - on je to jasno osećao.
On se odjednom brzo diže, uze kapu i štap i zapitavši gde je pošta, brzo pođe tamo. U glavi je već imao gotovu rečenicu za depešu: »Odsad je sav moj život, zauvek, do groba vaš, u vašoj vlasti«. Ali kad stiže do kuće sa debelim zidovima u kojoj je bila pošta i telegraf, stade užasnut: znao je grad u kome ona živi, znao je da ima muža i trogodišnju kćerkicu, ali nije joj znao ni prezimena ni imena!
. . .“
Ivan Bunjin, SUNČANICA (početak priče)

moja knjiga, Bunjinove priče


jedan krasan valcer


Ivan Bunjin, prvi ruski nobelovac za književnost: "Ivan Bunjin je za Nobelove nagradu prvi put nominiran još 1922. (kandidirao ga je Romain Rolland), no 1923. nagradu je dobio irski pjesnik William Butler Yeats. Sljedećih godina ruski pisci-emigranti kandidirali su i dalje Bunjina, i on je na kraju dobio nagradu 10. 11. 1933."

Danas je nebo bilo modro, modro, modro, vedri, modri, duboki baršun i blistavi srp mladog mjeseca u nastupu na nebeskom kazalištu. Kad je mjesec mlad a noć vedra, moguće je i poletjeti u vis, što sam i učinila. Poletjela sam u nebo, oko mene disala su ogoljela stabla, vlažno blato i trava pod nogama vrvili su milijunima bića s druge strane mikroskopa. Mogla bih ostati cijelu noć tu, vani, pod zvijezdama, nad blatom i travom, šćućurena u krošnji, s blistavim srpom mjeseca na glavi, u nekoj drugoj roli od ove. Onda smo se vratili u stan, zamolila sam ga da mi doda Saganov Kozmos iz staklenog regala jer je viši od mene i tražila sam što uvijek tražim u knjigama, odgovore.









„Za nekoliko milijardi godina doći će posljednji lijepi dan na Zemlji. Nakon toga Sunce će polako postati crveno i naduto, vladajući nad Zemljom gdje će se čak i na polovima skapavati od vrućine. Arktička i antarktička polarna kapa će se rastopiti, a oceani preplaviti žala svijeta. Zbog visoke temperature oceana povećat će se isparavanje vodene pare što će izazvati porast naoblake i tako zaštititi Zemlju od izravnog sunčevog zračenja, odgađajući za kratko konačan kraj. No, evolucija Sunca je neumoljiva. Konačno, provrijet će i oceani, atmosfera će ispariti u međuplanetarni prostor i nastupit će katastrofa nezamislivih razmjera na našem planetu. U međuvremenu, ljudska vrsta će se najvjerojatnije razviti u nešto posve različito. Možda će naši potomci moći upravljati ili obuzdati evoluciju zvijezda. Ili će se pak pokupiti i napustiti Zemlju u pravcu Marsa, Evrope i Titana ili će čak, kao što je to predskazao Robert Goddard, potražiti nenastanjeni planet u nekom mladom i privlačnom planetarnom sustavu.“
CARL SAGAN, KOZMOS





Diana the Huntress, c. 1550, School of Fontainebleau, Musée du Louvre

GOTIKA

Voljela je gotiku
I crnu obleku
Iz dvoraca mračnih
Svojih koraka jeku
I ljubavi besmrtne
U daljinu zagledane dame
Klavirske tipke kad u ponoć
Valcer zasviraju same
Pisma, lepeze i crne ruže
Ostavljene na ljubičastom satenu
Nad balustradama mjesec
Od čekanja Eleonore kad venu
Ljubavi što u romanima samo postoje
Ljubavnike koji nikad, nikad se ne spoje



Antoine Wiertz, Čitačica romana

jedem Fun Mallonies mit Sahne-Vanille-Geschmack












"On our recent visit to Amsterdam, my wife, Jenni, and our my daughter, Sophie and our son-in-law, Peter, had the privilege of visiting the Anne Frank House.

Anne and her Jewish family hid there for about two years during the second world war, and were found out. Ultimately, all but the father came to an untimely demise in the concentration camps.

The tour of the house features lessons learned from Anne’s diary. This excerpt struck me today. It’s a poem penned by this amazing young girl.

“Once again St. Nicholas Day.
Has even come to our hideaway;
Our Lady of Peace Chapel on Xavier University’s campus
It won’t be quite as fun, I fear,
As the happy day we had last year.
Then we were hopeful, no reason to doubt
That optimism would win the bout,
And by the time this year came round,
We’d all be free, and safe and sound.
Still, let’s not forget it’s St. Nicholas Day,
Though we’ve nothing left to give away.
We’ll have to find something else to do:
So everyone please look in their shoe!?”

Anne Frank (1929-1945) in The Diary of a Young Girl"

Zabavnije je razgovarati s nekim tko ne koristi komplicirane, duge uvode, već kratke, jednostavne poput: “A što misliš o večeri danas?“ Odmah sam rekla da, da, da, idemo! Staro društvo se okupilo u svjetlucavom ozračju okićenog restorana i uz smijeh, priču, pizze i jegere, par sati je prošlo kao tren. U tome i jest draž života, kad te stari prijatelji požele tako da kažu, čuj ti Lila, jesi ti nas skroz zaboravila? Naravno da nisam, neki dan sam vas sanjala. Pusti sanjanje, idemo u ŽIVOT!

Negdje sam pročitala da kad sanjaš nekog kog dugo nisi vidjela, javit će ti se. Istina je.

Brrrm, brrrrm, al smo se vozili, pili jeli, zezali, evocirali, pričali i uživali, ali to mora biti ljubav-prijateljstvo i po tome se takvo druženje razlikuje od površnog dvorskog ludusa, tj. leta social butterflya od stola do stola, sličnije je ljubavi po dubini i odanosti.

Zanimljiva je ta telepatija između bliskih si ljudi.

“Telepatija” doslovno znači osjećati na daljinu, kao što je “telefon” čuti na daljinu, a “televizija” je vidjeti na daljinu. Riječ sugerira komunikaciju ne misli nego osjećaja, emocija. Ljudi koji se jako dobro poznaju, koji žive zajedno, koji su uvježbani u međusobnim tonovima osjećaja, asocijacijama i stilovima razmišljanja, često mogu predvidjeti što će partner reći. Ovo je tek uobičajenih pet osjetila plus ljudska empatija, osjetljivost i inteligencija u radu. Možda djeluje ekstrasenzorno, ali to uopće nije ono što se misli pod riječju "telepatija". Kad bi se nešto ovakvo ikad konačno dokazalo, mislim da bi to imalo uočljive fizičke uzroke - možda električne struje u mozgu. Pseudoznanost, ispravno ili pogrešno označena, nipošto nije isto što i nadnaravno, koje je po definiciji nešto izvan Prirode.”
 Carl Sagan, Svijet progonjen demonima: Znanost kao svijeća u tami

Temeljno

C187 - Promotivni okvir za Konvenciju o sigurnosti i zdravlju na radu, 2006. (br. 187)
P029 - Protokol iz 2014. uz Konvenciju o prisilnom radu, 1930

Tehnički

C077 - Konvencija o medicinskom pregledu mladih osoba (industrija), 1946. (br. 77)
C078 - Konvencija o medicinskom pregledu mladih osoba (neindustrijska zanimanja), 1946. (br. 78)
C088 - Konvencija o službi za zapošljavanje, 1948. (br. 88)
C094 - Konvencija o radnim klauzulama (javni ugovori), 1949. (br. 94)
C095 - Konvencija o zaštiti plaća, 1949. (br. 95)
C097 - Konvencija o migracijama radi zapošljavanja (revidirana), 1949. (br. 97)
C110 - Konvencija o plantažama, 1958. (br. 110)
C115 - Konvencija o zaštiti od zračenja, 1960. (br. 115)
C118 - Konvencija o jednakom postupanju (socijalna sigurnost), 1962. (br. 118)
C120 - Konvencija o higijeni (trgovina i uredi), 1964. (br. 120)
C124 - Konvencija o medicinskom pregledu mladih osoba (rad u podzemlju), 1965. (br. 124)
C128 - Konvencija o naknadama za invalidnost, starost i obitelj, 1967. (br. 128)
C130 - Konvencija o zdravstvenoj skrbi i naknadama u slučaju bolesti, 1969. (br. 130)
C131 - Konvencija o utvrđivanju minimalne plaće, 1970. (br. 131)
C140 - Konvencija o plaćenom obrazovnom dopustu, 1974. (br. 140)
C141 - Konvencija o organizacijama ruralnih radnika, 1975. (br. 141)
C142 - Konvencija o razvoju ljudskih potencijala, 1975. (br. 142)
C143 - Konvencija o radnicima migrantima (dodatne odredbe), 1975. (br. 143)
C149 - Konvencija o medicinskom osoblju, 1977. (br. 149)
C150 - Konvencija o radu, 1978. (br. 150)
C151 - Konvencija o radnim odnosima (javna služba), 1978. (br. 151)
C152 - Konvencija o sigurnosti i zdravlju na radu (rad na dokovima), 1979. (br. 152)
C154 - Konvencija o kolektivnom pregovaranju, 1981. (br. 154)
C157 - Konvencija o održavanju prava iz socijalnog osiguranja, 1982. (br. 157)
C160 - Konvencija o statistici rada, 1985. (br. 160)
C167 - Konvencija o sigurnosti i zdravlju u graditeljstvu, 1988. (br. 167)
C168 - Konvencija o poticanju zapošljavanja i zaštiti od nezaposlenosti, 1988. (br. 168)
C169 - Konvencija o domorodačkim i plemenskim narodima, 1989. (br. 169)
C170 - Konvencija o kemikalijama, 1990. (br. 170)
C171 - Konvencija o noćnom radu, 1990. (br. 171)
C172 - Konvencija o radnim uvjetima (hoteli i restorani), 1991. (br. 172)
C173 - Konvencija o zaštiti potraživanja radnika (nelikvidnost poslodavca), 1992. (br. 173)
C174 - Konvencija o sprječavanju velikih industrijskih nesreća, 1993. (br. 174)
C175 - Konvencija o radu s nepunim radnim vremenom, 1994. (br. 175)
C176 - Konvencija o sigurnosti i zdravlju u rudnicima, 1995. (br. 176)
C177 - Konvencija o radu kod kuće, 1996. (br. 177)
C181 - Konvencija o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997. (br. 181)
C183 - Konvencija o zaštiti majčinstva, 2000. (br. 183)
C184 - Konvencija o sigurnosti i zdravlju u poljoprivredi, 2001. (br. 184)
C188 - Konvencija o radu u ribarstvu, 2007. (br. 188)
C189 - Konvencija o radnicima u kućanstvu, 2011. (br. 189)
C190 - Konvencija o nasilju i uznemiravanju, 2019. (br. 190)
C191 - Konvencija o sigurnoj i zdravoj radnoj okolini (posljedične izmjene i dopune), 2023. (br. 191)
P081 - Protokol iz 1995. uz Konvenciju o inspekciji rada, 1947.
P089 - Protokol iz 1990. uz Konvenciju o noćnom radu (žena) (revidirana), 1948.
P110 - Protokol iz 1982. uz Konvenciju o plantažama, 1958
P155 - Protokol iz 2002. uz Konvenciju o sigurnosti i zdravlju na radu, 1981.

U mojoj sobici prepunoj knjiga i odjeće na stolici, ne sklanjam ju više stalno u ormar i iz ormara nego pustim da leži preko naslona i onda kopam, kopam, kopam tražeći grudnjak i u tome je uvijek draž, izvući iz gomile crne odjeće eureka crni čipkasti grudnjak, bijele nosim samo kad idem doktoru a to je nikad, nikad ne reci nikad, u koju sam ušla noćas oko 02 sata, moje uobičajeno vrijeme za u krevet - 01, 02, 03, nešto je bilo neobično, drugačije, drukčije svjetlo, svemirci? Iza stolice i iza zavjese blistalo je u sobu bezbroj sjajnih svjetlašca sa ogromnih borova, u čije granje se inače zavlači mrak i visi u noći u pramenju do zemlje raspuzujući se po obližnjem groblju i zgradama dok ne umakne od svitanja, i svjetlucalo i titralo na crnom prozorskom displeju. Zar već? - pomislila sam. Iza prozora, veličanstveni borovi blistali su omotani svjetlećim lancima, emanirajući prisnu mi čaroliju djetinjstva, snijega, bajki, zimskih radosti, snjegovića, naranča i kolača, saonica, mirisnih jelki, kuglica, mama, tata, predstave Loptica Hopsica na koju me vodila mama u organizaciji njene tvornice Nada Dimić koja nam je punila u prosincu pakete Kraš čokoladama, u staniol zamotanim šećernim i 505 bombonima i svojim proizvodima – finim pidžamama, majicama i trenirkama od čistog pamuka, poklonima za djecu svojih radnika i radnica i dijelila karte za kazališne predstave. Bilo je divno primiti na velikoj priredbi poklone od Dimićkinog Djeda Mraza i s maminim prijateljicama i njihovom djecom smijati se i pljeskati Loptici Hopsici, a danas je ta, za nas djecu veličanstvena „mamina“ tvornica, samo uništena spaljena ruina u centru Zagreba, mislim da je pisalo da ju je uništio onaj nesretni viljuškarist po obrazovanju, koji je srušio i pol ulice u centru Zagreba svojim bagerima i nešto na Tuškancu je uništio isto, sveudilj lijepeći si na čelo komade pršuta i s čašom loze u ruci, što bi rekla bogata studentica Anne D. u bijesu i u strahu za tatinu imovinu pred požarom - NAKAZA.

"SPLITSKI poduzetnik Željko Kerum, koji je na adresi Erdodyjeve ulice u kojoj se jučer (listopad 2007) u dva navrata dogodilo urušavanje počeo graditi podzemnu garažu, izjavio je kako svu odgovornost, ako postoji, preuzima na sebe. „Nije kriv ni izvođač radova, ni nadzorni organ odnosno inženjer, kriv sam isključivo ja", kaže Kerum te dodaje kako iza svega stoji. Upitan o tome tko mu je, ako je znao da je područje trusno, izdao građevinsku dozvolu, Kerum uzima malu stanku, pa ne odgovara na pitanje: "A nisam ja iz struke, pa, ovaj… Ok, pogriješio sam. Ipak smo mi ovdje izvođači iz Splita, iz Dalmacije, u nas je sve ovdje tvrdo, i nismo znali da je tako mekano u Zagrebu, pa zato se to i urušilo, mislim, šta..", kaže Kerum, a upitan o tome je li svjestan da je napravio veliku štetu i da će tu štetu vjerojatno morati i platiti te ima li dovoljno novaca za to, samouvjereno odgovara: "Pa ako nemam zaradit ću, još sam mlad. Nije problem, mislim, ako sam napravio grešku ja stojim iza nje i sve što treba platiti, ja sam tu", kaže Kerum te dodaje kako "su krivi jer nisu pretpostavili da to nije teren sličan kao što je u njih".
Dođe tip u Zagreb s bagerima, uništi stoljetnu zagrebačku tvornicu i spomeničku baštinu i veli, jebi ga, nije tvrdo ka u nas. Samo to. Možete li to zamisliti u Austriji, Švicarskoj, Mađarskoj? Je li tu mafija u miru, formirana na kriminalnoj „prijetvorbi & privatizaciji“, razornija od bombe u ratu, kad tako olako ruši što je postojalo desetljećima u centru grada, hranilo ga i oblačilo, i s čim su se ponosili Zagrepčani i Zagreb?

Ušuškana u toplom krevetu, u svijetloplavoj pamučnoj pidžamici iz Dimićke koja je i danas kao nova, pod titravim sjenama borova s ulice na zidu, zaspala sam sanjajući da poput Andersenove djevojčice sa šibicama letim s mamom u noći iznad Dimićke, krasne i uređene kao nekad, u kojoj punom parom rade vrijedni radnici i radnice u toplim radionama s rešetkastim prozorima i proizvode najljepše pidžamice i darove za djecu, a po nama i po svemu anđeli s neba sipaju gusti, blistavi snijeg.

Božićna čestitka od moje bake Katarine mojoj mami na adresu N. D.




„Prema već provjerenom receptu devastacije tekstilne industrije, i tvornica “Nada Dimić” danas dijeli sudbinu heroine s kojom dijeli i ime. Vrata tvornice koja je nekoć zapošljavala oko 1700 ljudi (većinom radnica), zatvorila su se 2000. godine i baš poput neustrašive borkinje i heroine svoga doba, briše se iz redaka pisane povijesti.“


Nada Dimić prije i poslije „prijetvorbe“

NEBO

Jooooj, vani je tak grdo
Neka žena nateže cucka
Ne da mi se u krdo
Sused prek zida
Po radijatoru celi dan štema i tucka
Starčad glavinja po stubištu
Mladi su davno svi vun otišli
Stara se češka po pubištu
Stari si kuha par viršli
Kakav je to film?
Gasim brzo teve
Na LG audio playeru
Ofucana Seve o šoferima reve
Gas, gas! Turbo je mašina, ljulja se kabina
„Mali mali meni toga fali
Gas do daske bebice“
Dalmatinka ljubav ima prva joj je bila boja
Koji porno majko moja
Balkanska krčma je ugasila svjetlo
Umjesto noževa sijevaju turbo-folk drolje
Ministarstvo poljoprivrede objavilo
Svinja se opet slobodno u dvorištu kolje
Na aufingeru moja jaknica s dva lica
Odlazi studeni skiči prigodno priklana gica
Nijedna krava besplatno ne pase
Nema kobase bez klanja zna se
Nebo je danas olovno
Pitam se gdje si moje maleno
Nabacujem jaknu i izlazim van
S crvenim usnama napuštam stan
Danas te tako trebam
Danas te nikome ne dam
- Kud ćeš ti?- viče i kucka roman
Otpovrnem: Idem negdje sjest
- Ne ideš ti nikud! Skidaj se, idemo jest!