Čitam Hesseove Male radosti, kratki mudri esejčić o svima pristupačnim i nadohvat ruke "malim radostima". Uživanje u blještanju snijega u noći, npr., u zimskoj šetnji kada se grad čini kao dvorac s ledenim dvoranama punim kristala i svjetlucanja inja i ukrasa po drveću kao vitezovima okruglog stola, okrugli stolovi kafića i srcaste stolice prekriveni snijegom, crkveni zvonik po čijem satu i kazaljkama je napadao snijeg, streha s koje vise prozirne sige koji prizor nisi vidjela od djetinjstva, raskošni ogromni borovi s bijelim šlagom na granama nasuprot ljubičastom zimskom nebu... Za male radosti samo treba puno mašte i eventualno iskrenog i autentičnog književnog teksta kakvog dobrog pisca čiji savjeti će nas pratiti u našim čarobnim nalazištima dragulja svakodnevnog života, gdje drugi vide samo običnu golu granu na kiši mi vidimo blistavu ljepoticu. Kristalizacija se to zove, po Stendhalu, kada ružno postaje nam dragulj, ali ne jer se je ružno izretuširalo u nešto što nije, nego jer je naše oko otkrilo ljepotu - istine. Cijeli tekst je tu, pa poslušajmo "razmišljanja i raporte" velikog pisca:

Male radosti

Veliki dijelovi stanovništva u našem vremenu žive u dosadi bez radosti i ljubavi. Profinjeni umovi smatraju naš neumjetnički način života opresivnim i bolnim te se povlače iz današnjice. U umjetnosti i književnosti, nakon kratkog razdoblja realizma, osjećaj nezadovoljstva opipljiv je posvuda, a najjasniji simptomi su čežnja za renesansom i neoromantizmom.

„Nedostaje vam vjere!“ viče Crkva i „Nedostaje vam umjetnosti!“ viče [Ferdinand] Avenarius. U redu, meni. Mislim, nedostaje nam radosti. Bujnost uzvišenog života, shvaćanje života kao radosne stvari, kao slavlja - to je, u biti, ono čime nas renesansa tako blistavo privlači. Visoko poštovanje prema minuti, žurba, kao primarni uzrok našeg načina života, nesumnjivo je najopasniji neprijatelj radosti. S čežnjivim osmijesima čitamo idile i sentimentalne putopise prošlih epoha. Za što naši djedovi nisu imali vremena? Kad sam jednom pročitao Schlegelovu Eklogu o besposlici, nisam se mogao oteti pomisli: Kako biste uzdahnuli da ste morali raditi naš posao!

Čini se tužnim, ali nužnim da ta žurba našeg modernog života ima štetan i napadački utjecaj na nas od našeg najranijeg odgoja. Nažalost, međutim, ta žurba modernog života odavno je zauzela naše oskudno slobodno vrijeme; naš način uživanja u životu teško je manje nervozan i iscrpljujući od aktivnosti našeg rada. "Što je više moguće i što brže moguće" je moto. Iz toga slijedi sve više zabave i sve manje radosti. Svatko tko je ikada svjedočio velikom festivalu u gradovima ili čak metropolama, ili mjestima za zabavu modernih gradova, sjećat će se ovih grozničavih, iskrivljenih lica s uprtim očima bolno i odvratno. I ovaj morbidni način uživanja u životu, potaknut vječnim nezadovoljstvom, a opet vječno prezasićen, pronašao je svoje mjesto i u kazalištima, opernim kućama, čak i koncertnim dvoranama i umjetničkim galerijama. Posjet izložbi moderne umjetnosti zasigurno rijetko predstavlja zadovoljstvo.

Čak ni bogati nisu pošteđeni tih zala. Mogao bi, ali ne može. Čovjek mora sudjelovati, biti informiran, ići u korak s vremenom.

Kao i svi ostali, ne znam univerzalni lijek za ove probleme. Jednostavno želim podsjetiti na stari, nažalost prilično zastarjeli, osobni lijek: Umjerenost je dvostruko zadovoljstvo. I: Ne previdite male radosti! Dakle: Umjerenost. U određenim krugovima potrebna je hrabrost da se propusti premijera. U drugim krugovima potrebna je hrabrost da se književni novitet ne sazna nekoliko tjedana nakon izlaska. U najširim krugovima, smatra se da je netko posramljen ako nije pročitao današnje novine. Ali poznajem neke koji ne žale što su imali tu hrabrost.

Svatko tko ima kino pretplatu ne bi trebao misliti da ima što izgubiti ako je koristi samo jednom svaka dva tjedna. Jamčim im: dobit će. Svatko tko je navikao gledati slike u masi trebao bi pokušati, ako je još uvijek u mogućnosti, provesti sat ili više ispred jednog remek-djela i zadovoljiti se time za taj dan. Dobit će od toga.

Isto tako, strastveni čitatelj itd. trebao bi to isprobati. Nekoliko će se puta iznervirati što se ne može pridružiti razgovoru o nečem novom. Nekoliko će se puta osmijehnuti. Ali uskoro će se i sam nasmiješiti i znati bolje. I svatko tko se ne može natjerati na bilo koje drugo ograničenje trebao bi isprobati naviku odlaska u krevet u 10 sati barem jednom tjedno. Bit će zadivljen koliko se briljantno nadoknađuje ovaj mali gubitak vremena i uživanja. Sposobnost uživanja u "malim užicima" usko je povezana s navikom umjerenosti. Jer ta sposobnost, izvorno urođena svakom ljudskom biću, pretpostavlja stvari koje su često atrofirale i izgubile se u modernom svakodnevnom životu, naime određeni stupanj vedrine, ljubavi i poezije. Te male radosti, posebno one koje se daruju siromašnima, toliko su neupadljive i toliko brojne u svakodnevnom životu da ih tupe umove bezbrojnih radnih ljudi jedva da više dotiču. One prolaze nezapaženo, ne reklamiraju se, ne koštaju ništa! (Čudno, čak ni siromašni ne znaju da su najveće radosti uvijek one koje ne koštaju novca.)

Među tim radostima, najpoznatije su one koje nam otkriva svakodnevni kontakt s prirodom. Naše oči, prije svega, mnogo zlostavljane, prenapregnute oči modernog čovjeka, posjeduju, ako se samo poželi, neiscrpan kapacitet za užitak. Kad ujutro idem na posao, brojni drugi radnici žure sa mnom i prema meni, upravo se probudivši iz sna i kreveta, drhteći brzo i preko ulica. Većina hoda brzo, držeći pogled na cesti ili najviše na odjeći i licima prolaznika. Glavu gore, dragi prijatelji! Pokušajte ponekad - drvo ili barem dobar komad neba mogu se vidjeti posvuda. Ne mora uopće biti plavo nebo; svjetlost sunca se uvijek može na neki način osjetiti. Naviknite se svako jutro na trenutak pogledati u nebo i odjednom ćete osjetiti zrak oko sebe, dah jutarnje svježine koji vam je darovan između sna i rada. Otkrit ćete da svaki dan i svaki krov ima svoj izgled, svoje posebno svjetlo. Obratite malo pažnje na ovo i imat ćete ostatak blagostanja i mali dio zajedništva s prirodom za cijeli dan. Postupno se oko bez napora uvježbava da bude posrednik mnogih malih podražaja, da promatra prirodu, ulice, da shvaća neiscrpnu komediju svakodnevnog života. Od tamo do umjetnički uvježbanog pogleda je manja polovica puta; glavna stvar je početak, otvaranje očiju.

Komadić neba, vrtni zid obrastao zelenim granama, lijep konj, prekrasan pas, skupina djece, lijepa ženska glava – nećemo dopustiti da nam se išta od toga oduzme. Svatko tko je napravio prvi korak može vidjeti prekrasne stvari unutar ulice bez gubljenja ijedne minute. Ovakvo gledanje nipošto nije zamorno, već jača i osvježava, i to ne samo oko. Sve stvari imaju živopisnu stranu, čak i nezanimljive ili ružne; čovjek jednostavno mora biti voljan vidjeti ih.

A s gledanjem dolazi vedrina, ljubav i poezija. Čovjek koji prvi put ubere mali cvijet kako bi ga držao blizu dok radi, napredovao je u svom uživanju u životu. Preko puta kuće u kojoj sam dugo radio bila je djevojačka škola. Razred desetogodišnjaka imao je svoje igralište na toj strani. Morao sam naporno raditi i patio sam od buke djece koja su se igrala, ali koliko mi je radosti i životnog žara pružio jedan pogled na to igralište neopisivo je. Ta šarena odjeća, te živahne, vesele oči, ti vitki, snažni pokreti povećali su moj životni žar. Jahaonica ili kokošinjac mogli su mi slično poslužiti. Svatko tko je ikada promatrao učinke svjetlosti na monokromatskoj površini, poput zida kuće, zna koliko je oko zadovoljno i sposobno za užitak. Zadovoljit ćemo se ovim primjerima. Mnogi drugi mali užici sigurno su se nekim čitateljima dogodili, poput posebno ugodnog mirisa cvijeta ili voća, slušanja vlastitih i tuđih glasova, prisluškivanja dječjih razgovora. Pjevušenje ili zviždanje melodije također pripada ovdje, zajedno s tisuću drugih sitnica od kojih se može utkati svijetli lanac malih užitaka u vlastiti život. Svakodnevno doživljavanje što više ovih malih užitaka i štedljiva raspodjela većih, napornijih užitaka na blagdane i lijepa vremena, savjetovao bih svima koji pate od nedostatka vremena i motivacije. Za opuštanje prije svega, za svakodnevno olakšanje i oslobađanje, dani su nam mali, a ne veliki, užici.
(1899)
Hesse, Hermann: Razmišljanja i izvještaji 1899–1926

Opčinjavaju me šikare, bila je predivna jedna u blizini sinoć, pod snijegom, s bršljanima punim kristala od snijega koji se topio pa se kapi zaledile na lišću u ledeni nakit, a šikara svjetlucala u mraku kao balska dvorana iz velikih romana. Gotovo se mogao čuti orkestar iz palače u kojoj je patila Kiti gledajući ples Karenjine i Vronskog.















DVORAC PRVI

šikara pod šneom
ona nasrće na stranicu knjige prostački
jer joj se ne otvara
vriježa bršljana nosi kristale
poput Kitine dijademe na balu
na kojem je Vronski gledao samo u Karenjinovu
ljubljenu ženu
“jeste, ima nečeg tuđeg, paklenog i bajnog u njoj”
- za se će jadna Kiti
a kad ju je Vronski ugledao ispred sebe
sastavši se s njom u mazurki
nije ju odmah prepoznao - toliko se bila promijenila

gotovo je umrla do proljeća
ali ovo nije pjesma o Kiti
ovo je pjesma o otrovnim bršljanima

Nokturno

Markaj se z babom složil v kup,
drob im se pesji spopal skup.
Zavrček je v čupu cupkal:
cup-cup,
z ormara je opal i stropal se čup.

»Vonjha ti pukla kak slatki januš,
kaj ne bi, baba, pošla zamuš?
Šparog vražjih dal bi ti pušlec!«
V parog vragu vešča zaslinila je kušlec...

Šantavi puklavku drgeznil je v drob,
pod zimljičavkom otparl se je grob.
V žveplenom risu, zletel kak pes,
zalajavši hudo v puriflamu ves:
Markaj se zdimil i vgesnul kak kres...

Za šentom je baba zletela vun,
mesec nad hižom čkomel je pun...

Na blazinah mlačnih žagala je ves,
v daljini, v mesečini, tulel je pes...

Zapah s krelutmi. Jen čarni ptič...
Babi ni to bilo prvič ni zadnjič,
da ju je zasmolil čarni hudič,
z žveplenim pupkom, nevidinčič…

Miroslav Krleža, Balade Petrice Kerempuha
_____________________________________

Markaj, đavo kada se imenuje određenim imenom
zavrček, zametak u ženskoj utrobi
stropan, slupan, razbijen
vonjha, vonj, smrad
slatki januš, anis
pušlec, vezica, snop
vešča, vještica
šantav, šepav, hrom
puklavka, grbava
dregezniti, proburaziti
zimljičavka, zimljičavec, grozničavka, grozničavac
žveplo, žveplen, sumpor, sumporast,
ris, čarobni krug kojim se okružuju čarobnjaci prije čaranja ili sazivanja nečistih duhova i mračnih sila
hudi, zao, zloban
puriflam, oganj od baruta, eksplozija praha, puščani prah
šent, nečisti duh, hudi duh, demon, prikaza, sablast, đavo
blazina, perina, jastuk
žagati, piliti, u prenesenom smislu: hrkati
zapah, zadah
zapahati, zavijoriti se
krelut, krilo
čarni hudič, crni vrag
nevidinčič, duša nekrštenog, nezakonitog djeteta, ubijenog u porodu ili još u utrobi majčinoj, koja luta noćima po svijetu u obliku svijetleće kugle, tražeći smirenje, otkupljenje i izbavljenje

SCARY TEACHER
stisnuti stolac uz stolac
grijemo se i surfamo
ne kaže ništa kad ga nešto pitam
samo se krasno ošišana glavica
čvršće stisne uz moju ruku
kojom tipkam svoje a on
tipka svoju Scary Teacher* -
dakle gospođica T misli da nam može
uništiti Božić?
napravi joj snjegovića
kojeg neće
nikad zaboraviti!

*Scary Teacher 3D je pakistanska horor survival igra koju je objavio ZNK games, a razvio Zubair Anwar, kao i Scary Dudes. Objavljena je 15. lipnja 2017. Sažetak: Gospođica T je sadistička učiteljica koja muči svoje učenike, muči i životinje, a čak je i ubila neke ljude, poput svog bivšeg supruga Sama. U igri ćemo morati prikriveno ući u kuću gospođice T kako bismo ju prevarili i naučili ju lekciju.

SILVESTARSKI NOKTURNO GODINE HILJADU DEVET STOTINA I SEDAMNAESTE

Zapis onima, koji će sve to promatrati iz druge perspektive

Mjesec je krvavi pladanj,
i drveće herojski u mrtvoj šutnji pati,
i noć presvetog biskupa Silvestra tiho, tiho diše.
Astralni zeleni polusjaj crne maglene noći
kad se u kozmičkoj igri okreće kugla za jednu otrcanu šifru

i kada u kalendaru
Godina nova kolje Godinu staru.

O, u New Yorku, Genovi i Hong Kongu
sad sve sirene usidrenih lađa
viču,
i sve antene sad, u ovaj čas, pregršti siplju modrih iskara
po pojasima svih merdijana.

Al' ja nisam u New Yorku, Genovi i Hong Kongu,
i ne slušam pjesme usidrenih lađa.
Ja na Smroku gledam krvav mjesec nad grobljem gdje se rađa,
i oblaka plešuću povorku u žalosnoj i sivoj rasvjeti:
sve martiri, jadni, raspeti.
I pantere plešu uz svirku boga pjanog Baka,
skorpion i zmija i tri crna raka,
sve to su ovog ljeta vladari planeta.

Bolesni i žuti su krvavi oblici te silvestarske noći,
i sve su boje jadne, ispijene.
Ajde da pjevam nad lešom Stare godine, mrtve žene:

''Što si nam dala, bludnice stara?
Ludnicu, kasarnu, topove i cara,
i glazbe i požar, sprovode i strah.
Evropa pijančuje na lagumu ove tužne noći,
a Veliki Skelet u kalež šampanjac toči.''
Mjesec je krvav,
i ljudi se mislima biju, knjigama i štampom. Ljudi se
nožem biju, olovom i plinom,
i noktima i kundakom i šakom,
ljudi se kolju, i sove viču na Smroku,
i to je Silvestrova noć.

Miroslav Krleža

KAPETANOVA KĆI

Danas kopam po mojim knjigama tražeći Henry Jamesov Okretaj zavrtnja otprilike na mjestu na kojem mislim da bi ta knjižica morala biti, i kako to obično bude, tek kad sam pregledala stotinjak naslova, u zadnjim knjigama zadnje hrpe nađem ju. Tražeći, izvukla sam malu knjižicu bez korica na stranu, zainteresirana. Hoću li pogoditi bez korica čitajući prve rečenice o kojem djelu se radi? Bila je to Puškinova Kapetanova kći.



Pa, evo i odlomak:

“Kad sam stigao do komandantove kuće, beše se već počelo smrkavati. Vešala sa svojim žrtvama su se jezivo crnela. Telo nesrećne komandantovice još se valjalo pod tremom, na kome su stražarila dva kozaka. Kozak, koji me je doveo, ode da me prijavi i odmah se vrati da me uvede u sobu u kojoj sam se sinoć onako nežno rastajao s Marijom Ivanovnom.

Ugledao sam neobičnu sliku. Za stolom, pokrivenim čaršavom i pretrpanim buklijama i čašama, sedeli su Pugačov i desetak kozačkih starešina, u kapama i šarenim košuljama, zagrejani vinom, zarumenela lica i usjaktalih očiju. Među njima ne beše ni Švabrina ni našega kozačkoga podoficira, tek pridošlih izdajica.

- A, vaše blagorodstvo, - reče Pugačov ugledavši me. - Dobro došao; molim, izvoli, čast i mesto te čekaju.

Njegovi drugovi se pribiše da mi načine mesta. Ja sam ćuteći seo nakraj stola. Moj sused, neki mlad kozak, lep i naočit, nali mi čašu prostoga vina koje nisam ni okusio. Počeo sam radoznalo da posmatram ovaj skup. Pugačov je sedeo u čelu; bio se nalaktio o sto i podupro crnu bradu svojom širokom pesnicom. Na pravilnim i dosta prijatnim crtama njegova lica nije bilo ničega krvožednog. On se često obraćao čoveku pedesetih godina, nazivajući ga čas grofom, čas Timofejičem, a čas mu tepao »čika«. Svi su se ponašali među sobom kao drugovi i nisu ukazivali nikakve naročite počasti svome vođi. Govorili su o jutrošnjem napadu, o uspehu bune i o budućim namerama. Svaki se hvalisao, iznosio svoje mišljenje i slobodno se prepirao s Pugačovom. I na ovom čudnom ratnom veću odlučiše da udare na Orenburg: smeo pokret koji se umalo ne ovenča kobnim uspehom. Dokonali su da pohod počne sutra.

- A sad, braćo, - reče Pugačov - dede da zapevamo pred spavanje onu moju omiljenu pesmicu. Čumakove, počni!

Moj sused oteže tankim glasom setnu splavarsku pesmu i svi je u horu prihvatiše:

Oj, ne šumi, majko, zelena dubravo,
nemoj mi, junaku, misli zbunjivati,
ja ti sutra moram na suđenje poći
pred sudiju strašnog, cara gospodara.

A kad mene stane svetli car pitati:
- Kaži meni pravo, hrabreni junače,
sa kim si harao, s kim si hajduk bio,
kaži meni redom sve drugove svoje?

- Kazaću ti pravo, care pravoslavni,
kazaću ti pravo i sve po istini:
U mene bejaše do četiri druga:
prvi drug mi beše noć u gori čarna,
drugi drugar beše meni nož čelični,
treći drugar beše meni konj zelenko,
četvrti mi drugar beše luk tanani,
a ulaci hitri strele nekaljene.

Odgovara meni care pravoslavni:
- Be, aferim, sinko, hrabreni junače,
dobro si harao, još bolje se braniš!
Zato ću te, sinko, darom darivati:
u polju širokom dvorcem previsokim,
do dva dobra stuba s gredom poprečnom.

Teško je opisati kakav je utisak na mene učinila ova prosta narodna pesma o vešalima što su je pevali ljudi, predodređeni za vešala. Njihova strahotna lica, skladni glasovi, setan izraz kojim su pratili i bez toga izrazite reči, - sve me je to potreslo nekom uzvišenom stravom.

Ispivši još po jednu čašu, gosti se digoše od stola i pozdraviše s Pugačovom. Hteo sam da pođem za njima, ali mi Pugačov reče:

- Sedi, hoću s tobom da govorim.
Ostadosmo nasamo.
Nekoliko trenutaka trajalo je naše obostrano ćutanje. Pugačov je netremice gledao, škiljeći pokatkad levim okom s nekim čudnovatim izrazom u kome je bilo i šeretluka i podrugljivosti. Najzad se nasmeja i to tako otvoreno i veselo da se i ja, gledajući njega, počeh smejati ni sam ne znajući zašto.

- Šta je, vaše blagorodstvo? - reče mi. - Uplašio si se, priznaj, kad su ti moji momci namakli omču na vrat? Valjda ti se nebo nije učinilo veće od ovčije kožice?!... A koprenuo bi se na gredici da ti nije bilo sluge. Odmah sam poznao onu staru kalašturu. Bre, zar si mogao slutiti, vaše blagorodstvo, da je čovek, koji ti je pokazao put do konaka, bio glavom veliki car? - (Tu se on načini važan i tajanstven.) - Ti si mi mnogo zgrešio - nastavi on - ali ja sam te pomilovao zbog tvoga dobroga dela, zato što si mi bio na usluzi kad sam morao da se krijem od svojih neprijatelja. A tek imaš da vidiš kako ću te nagraditi kad dobijem svoje carstvo! Obećavaš li da ćeš mi iskreno služiti?

Pitanje ovoga lopova i njegova drskost učiniše mi se tako smešni da se nisam mogao uzdržati a da se ne osmehnem.
- Čemu se smeškaš?- zapitao me je i namrštio se. - Valjda ne veruješ da sam ja veliki car? Odgovaraj iskreno.

Ja se zbunih. Da priznam ovu skitnicu za cara, to nikako nisam mogao: izgledalo mi je da bih bio poslednja kukavica. Reći mu u lice da je varalica - značilo bi izložiti se smrti; na to sam ja bio spreman kraj vešala, pred očima celoga naroda kad sam plamteo srdžbom, ali sad mi se to činilo kao uzaludno razmetanje. Kolebao sam se. Pugačov je natmureno čekao moj odgovor. Najzad (ja se i danas sa zadovoljstvom sećam toga trenutka) osećanje dužnosti nadvlada u meni slabost ljudsku. Odgovorio sam Pugačovu:

- Čuj, reći ću ti pravu istinu. Razmisli, mogu li ja tebe priznati za cara? Ti si čovek bistar pa bi i sam video da se pretvaram.
- Pa ko sam ja, šta ti misliš?
- Bog će te znati, ali ma ko bio, ti teraš opasnu šalu.
Pugačov me brzo odmeri.
- Ti, znači, ne veruješ - reći će on - da sam ja car Petar Fjodorovič? Pa, lepo. A zar junak ne može imati sreće? Zar nije u drevno doba carevao Griška Otrepjev? Misli o meni što hoćeš, ali ne odlazi od mene. Šta te se tiče ostalo? Ako ti nisam pop, mogu ti biti bar otac. Služi mi verno i iskreno, a ja ću te načiniti i feldmaršalom i knezom. Kako ti se ovo čini?
- Ne - odgovorih ja odlučno. - Ja sam plemić po rođenju, zakleo sam se gospodarici našoj, carici: tebi ne mogu služiti. A ti ako mi doista želiš dobra, pusti me onda da idem u Orenburg.

Pugačov se zamisli.
- Ako te pustim, - reče on - da li mi bar obećavaš da se nećeš protiv mene boriti?
- Kako bih mogao da ti to obećam? - odgovorio sam. - Sam znaš da to ne stoji do mene: ako mi narede da idem protiv tebe, ja ću poći, druge nema. Ti si sad i sam zapovednik, i sam tražiš da te tvoji slušaju. Na šta bi to ličilo da se ja odreknem dužnosti kad moja služba bude potrebna? Moj život je u tvojoj ruci: pustiš li me - hvala ti; kazniš li me - bog nek ti sudi. A ja ti rekoh istinu.

Moja je iskrenost zaprepastila Pugačova.
- Neka ti bude - reče on pljesnuvši me po ramenu. - Kad kažnjavam - kažnjavam, kad praštam - praštam. Idi na koju god hoćeš stranu i radi šta hoćeš. Dođi sutra da se sa mnom oprostiš, a sad idi da spavaš, jer i mene već hvata dremež.

Oprostim se s Pugačovom i iziđem na ulicu. Noć beše tiha i hladna. Mesec i zvezde su jasno sjali, osvetljujući trg i vešala. U tvrđavi je sve bilo mirno i mračno. Samo je u krčmi plamtela vatra i razlegala se vika zaostalih pijanica. Pogledao sam sveštenikovu kuću. Kapci na prozorima i vrata bili su zatvoreni. Izgledalo je da je i u njoj sve mirno.

Dođem u svoj stan i nađem Saveljiča, zabrinutoga što me nema. Vest da sam slobodan neopisano ga je obradovala.

- Slava tebi, Gospode, - reče on krsteći se. - Čim se razdani, idemo iz tvrđave kud nas oči vode. Ja sam ti nešto spremio, dede, povečeraj, baćuška, pa se odmori do jutra, kao na Hristovom kriocu.

Poslušao sam ga, i pošto sam večerao s velikim apetitom, zaspim na golom podu, premoren i duševno i telesno.”
Aleksandar Puškin, Kapetanova kći, iz Glave osme - NEZVANI GOST, s uvodnim citatom “Nezvan gost teži od Tatarina” (Poslovica)

A što o romanu objavljenom 1836. kaže pogovor iz knjižice?

»Kapetanova kći«, ovaj obimom mali, ali veoma lepo komponovan roman, jedno je od najboljih dela ne samo Puškinovih nego i u svetskoj književnosti. U »Kapetanovoj kćeri« Puškin opisuje borbu seljaka i prostoga naroda protiv tiranije tadašnjih ruskih careva i protiv feudalnog poretka. On daje široku sliku narodnih težnji i seljačkoga sveta koji hoće da se oslobodi ropstva i nepravde, opisujući sve zaplete i unoseći se u pitanja ljudskoga života sa toliko saosećanja kao da je sve to sam doživeo i pretrpeo u mnogim epohama i pod različitim podnebljima. Iako zbog vremena u kome živi i zbog carske vlasti od koje zavisi on mora da prikaže lik Pugačova u mračnim crtama, ipak se oseća da Puškin sa velikom ljubavlju opisuje i prosti ruski narod koji teži ka plemenitom cilju da postigne bolji život i slobodu i Pugačova kao predstavnika te borbe. Kad se ima na umu da je Pugačov smatran u to doba kao oličenje zła i otpora državi i caru, Puškinova smelost je za divljenje. Pored te tendencije Puškin je u ovom romanu dao umetnički prekrasno ocrtane ličnosti, počevši od glavnih junaka i njihove ljubavi do sasvim epizodnih lica, čak i kada se spominju samo u nekoliko rečenica. Ruski život u svoj svojoj širini Puškin slika u ovom delu sa takvom snagom i majstorijom da je jasno zašto su i najveći ruski pisci, kao Tolstoj, učili na ovom delu kako se spontano i verno umetnički prikazuje život.

POSJETA RODITELJSKOM DOMU
. . .
Došli su susjedi, posjedali na stolice i na prag, razgovaramo i smijemo se, majka nešto pripravlja, otac se raduje jer je već skinuo ham s velikog kobiljeg vrata i sada sjedi u toploj kuhinji. Razgovaram sa susjedima; sa susjedima moraš razgovarati kada si došao posjetiti rodno selo. Razglabaš tako s njima i smiješ se sa susjedima, ali u isto vrijeme osluškuješ nešto nametljivo što je u tebi i što ti govori da više s njima ne bi mogao živjeti. Ne misliš to ti, nego ono nešto u tebi. To je kao da u tebi sjedi drugi čovjek, kojega moraš slušati. Razgovaraš s ljudima, a u isto vrijeme vodi se razgovor koji nitko ne čuje između tebe i tog nekog koji je u tebi. Ti kažeš: »Zašto ne bih mogao živjeti među njima?« A taj netko odgovara: »Pogledaj ih dobro i čuj što govore i uvjerit ćeš se da više ne bi mogao živjeti među njima.« Ti ponovno govoriš: »Gledam ih i slušam što govore i čini mi se da bih mogao živjeti među njima, konačno prošlo je samo dvanaest godina otkako sam otišao u onu tvornicu, zatim u školu, no i na taj fakultet, baš mi je bogzna što taj fakultet... Ali taj netko koji je u tebi šapće ti: »Dok to govoriš, već ih malo ne voliš, želiš ih zavoljeti nasilu.« Dolaziš do zaključka da te taj netko koji je u tebi dobro poznaje, jer zaista ne voliš te susjede i ne bi mogao živjeti među njima. Pitaš se da nisi možda uobražen, da ti nije karijera udarila u glavu. To nešto ili taj netko u tebi bdi i došaptava: »Nije to zato što ti je karijera udarili u glavu, moraš još promisliti zašto ih ne voliš; možda zato što su te gurnuli u taj grad, tim kugličnim ležajevima, tom centralnom grijanju, toj biblioteci koju imaš u stanu, što su ti dopustili da odeš, a sami se nisu maknuli i ne mogu sprati zemlju s ruku. Moraš još o tome porazmisliti.«

Prva noć u roditeljskoj kući na selu, poslije duge odsutnosti, nešto ti je neobično i čudno nešto na što se ne možeš navići. Kasnije, jednom, odjednom, iznenada, dok budeš govorio pred ljudima u nekoj dvorani u gradu, dok budeš nešto kupovao ili dok budeš stavljao nogu na tramvajsku papuču, sjetit ćeš se te noći i postat će ti glupo i pogledat ćeš na sebe kao na čovjeka kojeg ne poznaješ, i imat ćeš dojam kao da bi morao sebi predstaviti tog specijalista za kuglične ležajeve, a to si ti.

Sutradan u razgovoru s majkom pretresaš čitavo selo od prvog do posljednjeg broja. Ovdje se netko rodio, tamo je netko umro. O rođenjima govorite kratko, o smrti duže, jer, zna se smrt je nešto zanimljivo. Nakon što ste sa svih strana razmotrili i posljednju kuću, naglo ponestade materijala, nastade glup trenutak tišine, kada i jedna i druga strana hoće nešto reći, a ne zna šta. I tako, da bi se prekinula ta šutnja, koja postaje nesnosna počinjemo ponovno od početka, idemo ponovno od broja do broja, još jednom olajavamo svaku kuću, samo sada podrobnije i duže kako ne bismo ostali bez materijala. O tome kako stoji imanje, kako starci gospodare, o tome se ne govori jer obje strane znadu o čemu se radi. O tome se ne govori, ali to se nameće. Za koji trenutak sin će izići u trijem i vidjet će na stolu gomilu starih krpa i starudije i to će mu nešto reći, nešto što će ga razljutiti. Rado ne bi pošao tamo gdje su svinjac, kokošinjac i staja, ali kad je već izišao iz kuhinje, a zatim iz trijema, onda mora poći i dalje. Dolaziš tada do uvjerenja da te jako privlače ta mjesta gdje očekuješ zateći propadanje koje je djelo vremena. Žuriš prema tim mjestima jer želiš što prije svršiti s tim ogledanjem. Evo već si kraj svinjca i vidiš da pregrada koja razdvaja gajbe sa svinjama nije izdražala pritisak rila i leži polomljena. Zatim u staji i konjušnici vidiš rupe na drvenim jaslama, a u konjušnici staru, pokvarenu vijaču. Otac i majka, koji sami vode imanje i govore da se nekako snalaze nisu se dosjetili da ćeš biti tako lukav i zloban i da ćeš sve to primijetiti, inače bi polomljenu pregradu prekrili steljom, u jasle bi pometali slamu, a vijaču bi mogli skriti u snoplju. Ni sam za sebe nisam dobro postupio čeprkajući po tim stvarima, jer bit će mi se teže pretvarati da nisam prozreo tajnu roditelja o imanju koje propada. A ta mi je obmana potrebna da bih mogao živjeti u gradu.

Naredni su dani boravka u roditeljskom domu za specijalistu za kuglične ležajeve, to jest za mene, rozdoblje u kojem uviđam da dolazi do onog opasnog zbližavanja između mene i roditelja i da valja završiti s posjetom. Jednoga ćeš dana odjednom primijetiti neku pojedinost; može to biti mahovina na proštacu u plotu ili prag izlizan nogama i nalik na malo sedlo, ili nešto drugo i imat ćeš dojam da si vidio previše.

I onda se više ne čudiš što je otac na tebe sumnjičavo pogledao kao na lopova koji mu želi ukrasti čitavu istinu o njemu a ti si pogledao oca i majku i nazreo si duboko u njihovim očima tebi upućen zahtjev da otputuješ. Potreba rastanka tako je jaka da počinješ skupljati svoje krpice; namjeravao si ostati dulje, ali ubrzavaš svoj odlazak. Roditelji te ne zadržavaju; naprotiv: savjetuju ti da otputuješ ranije, kao da se pribojavaju da bi se moglo dogoditi nešto što bi te pomelo da otputuješ i zbog čega bi s njima ostao zauvijek. Plaše se da s njima ne ostaneš zauvijek jer znadu da bi tebi bilo teško s njima i njima s tobom. I selo te izgoni osmijesima, mahanjem ruku i kapa. Selo istjeruje specijalistu za kuglične ležajeve onim brzim: »Do viđenja, do viđenja«; i umiruje se tek onda kada nestaješ s vidika, kada se kola koja te odvoze na stanicu nađu na cesti iza one velike skupine vrba. Kada prođem posljednju vrbu, osmjehnut ću se sam ne znam kako, sebi negdašnjem koji se verao na to drvo radi vrapčijeg gnijezda. A zatim ću još ugledati pepeljasti krajičak krova neke konjušnice i onda će biti kraj svemu. Ne baš sasvim kraj svemu, jer ipak pamtiš onu mahovinu na proštacu, kolac u plotu ili onaj prag izglačan nožurdama. Otac te dovezao na stanicu i otišao, a tebi je stalno pred očima onaj nagnjili svinjac, pokvarena vijača i kokoši na kruški. I sada, dok sjediš u vlaku i nakon što je minuo i onaj posljednji hip sa slikom kola na kojima otac odlazi - sve ti to stoji pred očima.

Julian Kawalec (1916-2014)

(Odwiedziny u rodzinnym domu, 1962.)


Na fotografijama je cijela priča POSJETA RODITELJSKOM DOMU, iz moje knjige "Antologija poljske pripovijetke".

Zbogom, Brigitte

BARDOT, Brigitte, moja Filmska enciklopedija JLZ "Miroslav Krleža", 1986.



Nisam nikad bila ljubiteljica “Brižitke”, sviđala mi se više njena prijateljica Sylvie Vartan. Ali, bila je ikona tog poslijeratnog europskog vedrog i veselog vremena slobode i nezavisnosti od društvenih konrtolfrikova u misiji uređivanja ti gaća, obroka i privatnog života, s kim ćeš leći, kog ćeš ljubiti, kad i što ćeš jesti i s kim se treba a s kim ne družiti i vjenčati, koja imena nisu poželjna za dijete u društvu kojim operira kontrolfrik na svih devet nivoa pakla, kad te kontrolfrik uređuje od rođenja do smrti i sisa te cijelo vrijeme jednostranim ugovorom da mu to, tih devet nivoa pakla i moraš - plaćati. Bilo je to tada nezamislivo, da netko kontrolira i plaši curu, curička, paklom i silovanjima i udarcima na cesti i u četiri zida, mizoginijom i femicidima, klečanjima za dominaciju ih. Sasvim neka druga vremena prpošnosti, slobode i uživanja u životu vladala su tada Europom i dopirala kroz muziku i film i magazine i revije i na Balkan, kao što danas klečavci, kler i fašisti prijete slobodnom svijetu segregacijom i dominacijom nad mozgom mu i novčanikom u najturobnijem i najiseljavajućijem i najsiromašnijem i najkontrolfrikovskom razdoblju balkanske povijesti pod dominacijom srednjovjekovnog balkanskog religijskog revivala. Brižitka je umrla, s njom i epoha bezbrižne liberte i egalite Europe, kojoj ćemo zauvijek težiti kad pritisnu nas kriminalci, fakat su godinama stalno na naslovnici na dnevnoj razini, milijunske prijevare i pronevjere EU i domaćeg novca, kad pritisnu kumovi, krimosi i psihopati kontrolirati nas paklom i lomačama u kojem paklu i lomači je i izgorio naš Vjesnik, naša građanska i ljudska prava i osobne slobode. Podijelilo nas drugotno silom na “posebne” i opće. Oni su “posebni”, za njih rintaju za minimalce i u doživotnoj ekonomskoj bijedi - opći. Ovdje na farmama siluju, sakate i tuku životinje psihopati i daju za to lovu “farmeru” - svoje privatne poticaje za pakao životinja. Brižitka je dala love i love i ljubavi za zaštitu ih. Razlika - drastična. Nije svejedno tko su ikone nekog vremena, Brižitke ili psihopati za teror spremni. Za životinju je to pitanje biti ili ne biti, Brigitte ili “farmer”? Ljubav ili teror? I za nas isto. Zbogom, Brigitte!

ONCE UPON A DECEMBER

Kiša pada grijač grije LED bor kroz vjetrobran svijetli
vozimo se tiha noć je za juhicu kuhaju se pijetli.
(A još jučer - kukuriku!)

Cesta bliješti lanci vise svud razlijevaju se boje
parkiramo - negdje svira Jingle Bells - kišobran jedan za nas troje.

Pod strehom plamen karirani stolnjak biramo s pogledom na fontanu stol
u duši sjećanja na minule prosince bol.

Vruće vino cimet šećer u ustima praznična aroma
popili smo s guštom večer a sad - opet doma.

Sitno sipi mreškaju se kišne lokve u blatu na stazi
i prsne u tisuću kapi ulična lampa kad čizmica ju zgazi